Evo sam se odlučila da napišem novi post, pošto danas idem kući, a kod kuće znam da neću imati mira, pa da se riješim jednog problema koji me, jednostavno rečeno već dosta vremena gnjavi i hoda za mnom. Pa da počnem nekako ovako.
U životu sam se dosta puta razočarala, neki bi davali komentare tipa: „kako se ona može razočarat, pa još je premlada za to?“ takvih i sličnih izreka naslušala sam se više nego ičega u životu. Ali nije m jasno zašto neki ljudi umjesto da ti daju potporu, da ti pomognu riješiti probleme, još te više guraju u blato tj. Više mi odmažu nego pomažu! To me u nekim situacijama još više dotuče, baci u neku još veću depresiju, iz nekog malog crnjaka prebace u neki katastrofalan i veliki crnjak. Ali dobro, još bi to bilo normano da ja to shvačam samo kao nekakve komentare, nego ja to shvačam kao nešto loše, kao nekakvu prijetnju u svom životu, kao nešto loše iz čega ne mogu naći izlaz. Mene to kopka dok ja to ne riješim. Nekada zna potrajati više i od mjesec dana. Ma katstrofa! No, ne znam zašto? Svi ljudi takve loše komentar zaborave, dok dobre pamte! Imam osjećaj kao da sam sama protiv cijelog svijeta! Ne sjećam se kada mi je netko rekao nešto dobro, zabavno, smiješno. Pamtim amo loše! Sječam se svađa sa mamom zbog spremanja, zbog ekskurzije, zbog mora, zbog sestre... sa bratom zbog gluposti, sa tatom isto tako! Svega se sječam, ali da se sječam nečega dobrog, nema šanse da se ja toga sjetim, jedino možda kada imam neki super dan, ali takav dan do sada još nisam imala! Ili mi se pokvari kod kuće ili kada sam u školi! Ma katatrofa! Ne znam što me još uopće drži na životu! Stvarno se čudim sam sebi! Jedina stvar koja me zanima je kada ću ja presati razmišljati tako crnjački! Kada ću Sunce početi smatrati tzv. Izvorom života, jer meni je Sunce neka velika, izmišljena bezvezna budalaština! Ali dobro nikada nije kasno za novi početak u životu! nadam se a ću e jednoga dana ovome samo smijati i prisječati se kako je to biti pubertetlija! Eh, da bar!
U životu sam se dosta puta razočarala, neki bi davali komentare tipa: „kako se ona može razočarat, pa još je premlada za to?“ takvih i sličnih izreka naslušala sam se više nego ičega u životu. Ali nije m jasno zašto neki ljudi umjesto da ti daju potporu, da ti pomognu riješiti probleme, još te više guraju u blato tj. Više mi odmažu nego pomažu! To me u nekim situacijama još više dotuče, baci u neku još veću depresiju, iz nekog malog crnjaka prebace u neki katastrofalan i veliki crnjak. Ali dobro, još bi to bilo normano da ja to shvačam samo kao nekakve komentare, nego ja to shvačam kao nešto loše, kao nekakvu prijetnju u svom životu, kao nešto loše iz čega ne mogu naći izlaz. Mene to kopka dok ja to ne riješim. Nekada zna potrajati više i od mjesec dana. Ma katstrofa! No, ne znam zašto? Svi ljudi takve loše komentar zaborave, dok dobre pamte! Imam osjećaj kao da sam sama protiv cijelog svijeta! Ne sjećam se kada mi je netko rekao nešto dobro, zabavno, smiješno. Pamtim amo loše! Sječam se svađa sa mamom zbog spremanja, zbog ekskurzije, zbog mora, zbog sestre... sa bratom zbog gluposti, sa tatom isto tako! Svega se sječam, ali da se sječam nečega dobrog, nema šanse da se ja toga sjetim, jedino možda kada imam neki super dan, ali takav dan do sada još nisam imala! Ili mi se pokvari kod kuće ili kada sam u školi! Ma katatrofa! Ne znam što me još uopće drži na životu! Stvarno se čudim sam sebi! Jedina stvar koja me zanima je kada ću ja presati razmišljati tako crnjački! Kada ću Sunce početi smatrati tzv. Izvorom života, jer meni je Sunce neka velika, izmišljena bezvezna budalaština! Ali dobro nikada nije kasno za novi početak u životu! nadam se a ću e jednoga dana ovome samo smijati i prisječati se kako je to biti pubertetlija! Eh, da bar!
1 komentar:
Да, вероватно тако да је
Objavi komentar